Kino zvano čežnja

Zgrada starog kina u Opuzenu stoji već deset godina u istoj fazi – čeka bolje dane. Zamišljen kao multimedijalni centar, višenamjenski prostor koji će građanima učiniti dostupnim kulturne sadržaje, opuzensko kino je tako projekat započet još u vrijeme mandata Olivera Provića i nikako da se napokon privede svrsi. Bez obzira na rezultate nadolazećih izbora, tko god da pobijedio, od njega se očekuje da u naredne dvije godine, kino najzad završi i da građanima na korištenje.

Osobno mi se njegovi gabariti i sam projekat u građevinskom smislu ne sviđa – predimenzioniran je i svojim tlocrtom zauzeo je dio ulice pored zgrade na trgu Opuzenske bojne, pa je samim tim, onakav kakav je danas, veliko ruglo u ionako ne baš reprezentativnom okruženju. Bilo bi možda kudikamo kvalitetnije da se tada, kada se počelo s radovima, razmišljalo da se dogradi dio prema prostoru s druge strane (istočne) i podigne jednim dijelom u visinu, a da opet ne zatvara pogled građanima koji stanuju u zgradi uz sjevernu stranu neretvančeva igrališta.

O nekakvim razlozima zašto je ovaj projekat zapao u krizu i do danas nije završen malo se govori, uz neke opće prihvaćene činjenice da se nema novca, recesija i slično, pred nekih mjesec dana dobio sam jednu posve drugačiju informaciju. Zanimalo me kako je moguće da se jedan takav objekat šire društvene koristi, stalno prebacuje u proračunskim planovima iz jedne u drugu godinu, a da je jedini razlog novac. Naime, prema informacijama koje imam, za samu zgradu nekadašnjeg kina Mandarina vežu se i imovinsko pravni razlozi odnosno samo vlasništvo nad objektom je upitno. Koliko je barem meni poznato, naši glavari nisu javnost obavijestili da pravo vlasništva nad predmetnom zgradom navodno traži obitelj Vidiš, u sklopu povrata nacionalizirane imovine od vremena bivše države SFRJ.

Temeljem cijele ove stvari oko rješavanja uknjižbe nekretnina i uređenja zemljišnih knjiga na području katastarske općine Opuzen, očito je došlo do određenih problema pri samom dokazivanju vlasništva nad kinom pa pretpostavljam da je Grad Opuzen u cijeloj priči ostao kratkih rukava. Ako ovo navedeno prihvatimo kao gotovu stvar, bilo bi dobro kada bi se na neki način Grad dogovorio sa spomenutom obitelji te ih financijski obeštetio i napokon krenuo u dovršenje našeg toliko željenog multimedijalnog centra.

Već sam pisao o našem kinu, o tom objektu uz koji nas vežu toliko lijepe uspomene, od filmskih projekcija, kazališnih predstava, raznih društvenih skupova i sl. Nama u Opuzenu kronično nedostaje adekvatan prostor s pozornicom koji može primiti par stotina ljudi, imamo ponovno i amatersko kazalište koje će sigurno znati iskoristiti sve mogućnosti koje jedan ovakav prostor pruža. Sjećamo se i mnogih školskih i vrtićkih manifestacija, predavanja i političkih skupova... Sve to danas je samo u našem sjećanju, iako na dohvat ruke imamo kino dvoranu koja je eto ostavljena cijelo desetljeće da zjapi sama, u vlagi i tami.

U kulturnom smislu, Opuzen je devet mjeseci u godini osiromašen, osim ljeti kad imamo sve naše manifestacije na koje smo tako ponosni i na kojima nam neki zavide, preostali dio godine nemamo dovoljno ni koncerata ni predstava ni ičega sličnog. Za bilo kakvu projekciju ili kazališnu predstavu tako moramo ići u Dubrovnik, Split ili u Metković. Naši susjedi Metkovci u svojem gradu barem jednom mjesečno ugoste kakvu kazališnu trupu, imaju predstavljanja knjiga, likovne izložbe i sl.

Mislim da je previše vremena prošlo u kulturnom srozavanju našega Opuzena, pa se na kraju nadam da će netko od onih koji odlučuju, napokon na dnevni red staviti i projekat našeg toliko željenog i potrebnog kina.

Oznake: Kino zvano čežnja